VJERSKI RED? SAMOSTAN? TIŠINA?

Drhteći od zime probudila sam se se ranom zorom. Rukom sam potražila pokrivač koji mi je nestašno skliznuo s ležaja i sada je pokupio svu hladnoću s hladnog drvenog poda. Tek blage jutarnje zrake svjetla lijeno su prodirale kroz moj prozor. Pomičući se u krevetu čulo se šuštanje suhog lišća kukuruzovine čime mi je bila napunjena prostirka. Osjećam se čudno. Nekako prepoznajem da je ovo moj život koji sam željela, a opet osjećam nelagodu, kao da nije moj. Oglasio se sat sa crkvenog tornja. Brojim jedan, dva, tri, četiri, pet. Otkucaji su bili tako glasni kao da su u mojoj glavi. A jesu li? Da li su stvarni, ili sam sve sanjala?

Ponovo sam se okrenula, ali ovaj put se nije čulo šutanje, već sam osjetila udobnost i toplinu svog mekanog kreveta. Zadržim dah na trenutak, osluškujem. Iz kuhinje se čuju prigušeni otkucaji zidnog elektičničnog sata. Provirim na jedno oko, pa na drugo. U svojoj sam sobi. Sve je ono bio san. Na zidu pored mene visi slika mog Učitelja. Gledam ga, a on kao da mi se smije. „Da li si sigurna da želiš živjeti u samostanu?“

Uvijek sam se povlačila u pozadinu zbivanja. Nisam se željela isticati. Obrazi su mi bili uvijek crveni od neugode kad sam morala odgovariti na postavljeno pitanje pred grupom ljudi. Odjednom bi mi vručina obuzela cijelo tijelo, glava bi mi bila užarena, a mozak kipio. Da li mogu tako normalno razgovarati? U glavi stotinu misli. „O Bože dragi, pomozi mi!“ Nekako sam se stalno oslanjala na Božju pomoć. Bila sam slobodna pozivati ga svaki dan i po nekoliko puta na dan. Imala sam želju pobjeći iz svakodnevne stvarnosti i sakriti se negdje gdje nema nikoga. Maštala sam o životu u samostanu. A što sam zapravo znala o takvom životu? Mislila sam da bih na takvom mjestu imala puno vremena da svoje misli posvetim Bogu. Da svoja djela posvetim Bogu. Da radim za njega i pomažem drugima uz njegovu pomoć. Nekako iznutra osjećala sam da je to moj put.

Prije nekoliko godina gledala sam reportažu o našoj glumici Editi Majić koja se zaredila i napustila glumačku karijeru zatvorivši se u samostan Karmeličanki u Španjolskoj. To je najstroži samostan pun odricanja i tišine. Reportaža je bila snimana u kratkom vremenu nakon njezinog zaređenja. Toliko je zračila radošću i mirom, svi su bili iznenađeni njezinom preobrazbom. Gledajući ozaren osmjeh na njenom licu ja sam plakala. Suze su mi tekle jedna za drugom, bila sam potpuno neutješna. I ja to želim! Želim život za Boga, posvećenost i potpunu odvojenost od vanjskog svijeta.

Da li zaista to želim? Želim, ali kako to ostvariti a da ne napuštam obitelj?

Nedugo zatim Učitelj mi je potvrdio da ne moram bježati od svog života i svojih dužnosti.

Redovno prakticiranje Atma Kriya Yoge mi je pomoglo da otkrijem šira obzorja vlastite svijesti i percepcije. Shvatila sam da nije važno gdje se nalazim i što radim. Važno je da sve posvetim Bogu. S Bogom u srcu imam samostan gdje god išla. S Bogom u srcu imam unutarnji mir i vlastitu tišinu. I to mi nitko ne može poremetiti. Tek sad razumijem Joganandine riječi: „Pravi Yogi je onaj koji na sred trga sjedi nesmetano u tišini i meditira.“ Ne trebamo se više skrivati u pećinama ili samostanima. Predan nam je ključ koji otvara sva vrata do unutarnje sreće, mira i ljubavi. Ključ koji nam pomaže da postanemo yogi u svakodnevnom životu, sa svim usponima i padovima. Taj ključ je Atma Kriya Yoga…