Jutarnje kapi rose još su se čvrsto držale na krhkim grančicama anđelike, kao da prkose sunčevim zlatnim zrakama, koje su lijeno prodirale kroz rascvjetane krošnje starih sorti jabuka s obližnjeg brežuljka. Sve je bilo tako tiho i mirno. U selu nisam nikog srela. Izgleda da još svi spavaju, pomislila sam nakon što sam i sama jedva napustila svoj topli ležaj. Hodajući ulicom divila sam se lijepo uređenim kućama. Svaka kuća me pozdravljala na svoj način, sa svojom vlastitom pričom i ponosno mi pokazivala svoje raznovrsno cvijeće koje je visilo na prozorima i balkonima. Ukrasni labudovi, patkice, žabe i patuljci razigrano su se porazbacali po svojim dvorištima i cvjetnjacima. A jedna velika žuta mačka rastegnula se na otiraču ispred svog kućnog praga i lijeno pratila svaki moj korak.

Na rubu sela prekrasan prizor; njive i pašnjaci prekriveni mladom zelenom travom, a na njima konji, krave i ovce. Zastala sam i uživala gledajući ih neko vrijeme kako u miru i s pažnjom pasu sočnu i meku travu ne obazirući se na mene. Zar ima nešto ljepše nego uloviti trenutak Prisutnosti živog stvora i potpuno se stopiti s njim? Osjetila sam ugodne trnce po sredini leđa. Cijelo tijelo mi je lagano podrhtavalo. U srcu mi se probudio maleni od svjetla satkani leptirić i raširio svoja baršunasta krila ne bi li svojim nježnim dodirima potaknuo srce da se otvori. Vrijeme je stalo. Čarolija je bila u zraku tog jutra u tom selu podno brda na kojem se nalazi duhovni centar Shree Peetha Nilaya. „Uživaj u ovom trenutku. Ovaj trenutak je dragocjen.“ izronio je Glas iz moje nutrine. I zaista jest dragocjen.

Osjetila sam kako mi se otvara srce, laticu po laticu. „Svaki sadašnji trenutak je naš zajednički trenutak“ nastavlja Glas.“ Ako odeš mislima u prošlost, u sjećanja, udaljuješ se od Mene. Ako odeš mislima u budućnost, opet se udaljuješ od Mene. Budi ovdje i sada! Uživaj u ovom tenutku, jer samo sada smo Jedno. Ne rasipaj te dragocjene trenutke naše Jednote. Ne odvajaj se od Mene, jer te to čini nesretnom. Budi svjesna svakog djelića sadašnjeg trenutka, jer samo u tom sadašnjem trenutku smo ti i ja Jedno, nerazdvojno, Jedno bez drugoga. To je istina. To je cilj. Budi ovdje i sada slobodna od svega, s jedinom spoznajom da jesi jedno samnom.“

Opijena porukom moje Duše prepustila sam se životnoj energiji da me vodi. Bila sam svjesna svega oko sebe. Bila sam svjesna svakog koraka. Bila sam svjesna svakog udaha i izdaha. Osjećaj sjedinjenja preplavio je moje tijelo od glave do pete. Sve je bilo baš kako treba. Bez strke i gradske vreve koju sam tek jučer ostavila u Zagrebu i vlakom krenula put Springena.
Došla sam do raskršća. Tu sam trebala odlučiti da li da idem asfaltiranom cestom koja je duža i puno lakša, ili ugaženom, tog proljetnog jutra blatnjavom i vrlo strmom prečicom. Zvono sa seoske crkve prekinulo je moju dilemu. Već je devet sati! I odlučila sam se za prečicu…

Tog dana sam spjevala svoju prvu pjesmu:

U tišini uma čujem jedan glas, glas koji se pamti, glas sa Neba.
U tišini uma slušam nježne riječi, riječi koje me vode ravno do srca.
Budi prisutna, budi prisutna, jer kad si prisutna u srcu si svom.
Budi radosna, budi radosna, jer kad si radost u srcu si svom.
Budi ljubavna, budi ljubavna, jer kad si ljubav u srcu si svom.
Budi uslužna, budi uslužna, jer kad služiš u srcu si svom.
A kad si u srcu, tada si jedno samnom u zagrljaju mom.