Kuda me doveo susret s ‘mladićem’?

„Gospođo, gospođo! Vama govorim. Dođite da vas nešto pitam“. Ovim riječima me prekinuo neki mladić dok sam prolazila ulicom. Bila sam okupirana svakidašnjim obavezama. Baš sam provjeravala da li sam sve kupila. Ruke su mi bile pune vrečica s namirnicama koje sam kupila u dućanu. Muž me čekao kod auta i trebali smo se požuriti po djecu u vrtić. Ispred mene cijela slika gotovog ručka, provjeravam da li imam sve… kad me iz mog filma prenuo blagi muški glas. Ma tko? Zastanem i ugledam mladića na dva tri koraka od mene kako stavlja izlizanu gitaru na leđa. Duga crna kovrčava kosa uokvirila mu glavu i spojila se s dugom bradom i brkovima. Lice mu je bilo koščato i nos vrlo izražajan. Usne pune i meke u blagom poluosmjehu. Pogled mi je pažljivo pratio lik ispred mene.

„Molim vas, kaže on, recite mi da li ste ikada vidjeli Boga?“ Gledao me svojim plavim očima, gledala sam i ja njega. Nisam mogla drugačije. Bio je poput magneta. Osjetila sam dubinu njegovog pogleda, kao da je pogledom izgovarao svu mudrost svijeta. Bila sam potpuno zbunjena. „Kakav Bog? Ma nemam ti ja vremena za Boga. Žurim se, imam još svašta napraviti do kraja dana.“ Um želi da krenem, ali noge ne slušaju. Stojim kao ukopana i samo gledam. Osjećam kako mi je toplina ispunila glavu. Nisam bila sposobna razmišljati. Kao da je sve stalo. Zar je to moguće? U mom životu u kojem stalno negdje trčim da dostignem izgubljeno vrijeme, u kojem nema odmora, ja sada stojim ispred ovog mladića sasvim izgubljena u prostoru i vremenu. Zapravo ne. Nisam izgubljena. Ja sam ovdje svjesna ovog trenutka! Svjesna mladićeve blizine. A sve ostalo se negdje izgubilo.

Uživala sam u tom predivnom trenutku, trenutku u kojem sam bila ovdje i sada, sve dok nisam osjetila tapšanje po ramenima. Okrenula sam se i ugledala muža kojemu ništa nije bilo jasno. „Što radiš tako dugo? Požuri se!“ Primio me za ruku i odveo do auta. Ništa nije slutio što se dešava u mojem srcu. I ja mu nisam ništa spominjala. Ionako ne bi razumio.

A da li sam ja razumjela? Nisam sigurna. Ali sam često razmišljala o tom trenutku, o tom mladiću. Za samo nekoliko minuta što sam provela u njegovoj blizini ja više nisam bila ista Dunja. Stalno su mi se vraćala pitanja na koja nisam imala odogovor. Da li je to bilo istinito? Čemu sve to? Tko je to bio? Koju mi poruku nosi? Da li je to bio Bog?

Kanupriya

Više o Dunja Kosanović

Od ranog djetinjstva osjećala sam želju da budem korisna društvu, svojim bližnjima, da budem na usluzi svima kome je to potrebno, da im pružam utjehu, hrabrost, svjetlo, mir i ljubav.

Jedna misao o objavi “Kuda me doveo susret s ‘mladićem’?

  1. Mirjana

    Čestitke draga Dunja na otvaranju web stranice; pročitala sam (gotovo) sve što si napisala i osjetila (gotovo) sve što si doživjela, za čim si čeznula …
    Sad sam ja nekako na tvom tragu da to i fizički proživim; svi dosadašnji Učitelji pa i sam Avatar Sai Baba, vodili su me i vode do Swamija Vishwanande. Nitko me do sada nije pozivao s tolikom količinom Ljubavi, Ljepote i Mira kao On (već se osjećam zarobljenom zauvijek). U duhu sam doživjela i proživjela svoj prvi ovozemaljski susret s Njim (u Njemačkoj), isplakala na Njegovim lotosnim stopalima sve živote …
    Na kraju sam se čitajući tvoj blog rasplakala, to mi u zadnje vrijeme lako ide iako sam se u mladosti trenirala da nitko ne vidi moje suze; na svu sreću sama sam u sobi pa mogu plakati, meditirati, slušati nenadmašnog A. Jalotu (hvala Bogu na tome).

    Do idućeg susreta veliki ti zagrljaj

    Mirjana

Komentari su zatvoreni.