PRIČA O DUNJI KOSANOVIĆ KANUPRIYI
DIO 1 – ROĐENJE I ODRASTANJE
Rođena sam u prosincu 1962. godine u Zagrebu. Bila sam najmanja beba tog dana u rodilištu jer sam došla na svijet mjesec dana prije termina i bila mi je posvećena posebna pažnja. Pričali su mi da me deda držao pokraj peći, jer su te zime bile iznimno niske temperature. No usprkos tome već sa 10 godina izgledala sam puno starije od svojih vršnjaka po svom fizičkom izgledu i težini, ali i po ozbiljnosti koja se odražavala na mom licu.
Već od samog djetinjstva život me nije mazio. U doba mog puberteta, točnije kad sam imala 12 godina, moji su se roditelji rastali i ostala sam s tatom. Bilo mi je jako teško. Buntovnički sam se borila za ljubav i za malo pažnje. Najveću podršku sam dobila od bake, koja mi je kao i sve druge bake, davala puno ljubavi i strpljenja, za razliku od mog oca koji je stalno radio i imao malo vremena za mene.
DIO 2 – BAJKE SU STVARNOST
Strogi odgoj moga oca uvjetovao je da razvijem vrlinu poslušnosti i discipline. U školi, a i kasnije na poslu, moj pristup životu bio je pun odgovornosti, ozbiljnosti i dosljednosti. Životne situacije koje su mi dolazile jedna za drugom, nisu mi omogućavale da nosim osmjeh na licu, već vrlo vidljivu zabrinutost i tugu, i uzrokovale su da sebe smatram velikom žrtvom. I što sam više patila, to sam i više imala razloga za patnju. Da sam tada znala što danas znam, vjerujem da ne bih toliko pridavala važnosti mojim životnim dramama. A bila sam doista dobar dramaturg. Da sam se nominirala za Oscara, sigurno bih dobila prvu nagradu.
I dok sam se tako borila s vjetrenjačama i tražila pravdu na ovom svijetu, nisam uopće bila svjesna da propuštam veliki dio svog života, koji se ionako odigravao sam po sebi i bez moje svjesne prisutnosti.
Danas, uz milost mog Učitelja i radom na sebi, spoznala sam svrhu svog života. Vjerujem u život i zahvalna sam za svaku životnu situaciju koja mi donosi iskustvo i jača me.
Odrasla sam uz bajke i basne. Nekako iznutra vjerovala sam u istinitost takvih priča. Zamišljala sam sebe kao princezu koja se bori za sve dobro na ovom svijetu. I danas sam ta ista princeza. Ništa se nije promjenilo. Još uvijek vjerujem u bajke, vjerujem preko ograničenja uma u svijet viđeni i neviđeni. Svjesno dovodim svjetlo tamo gdje ga nema i rado pomažem ljudima da u svoje živote unesu radost, mir i ljubav na način kako sam i sama to postigla.
DIO 3 – SUSRET KOJI MI JE PROMIJENIO ŽIVOT
Bilo je to u svibnju 2007. Duhovni učitelj imenom Paramahamsa Vishwananda došao je u Zagreb. Prvi darshan, prvi pogled, prvi dodir. Tu noć gotovo nisam spavala. U trenutku kad sam spustila glavu na jastuk, pojavio se bljesak u predjelu trećeg oka. Bio je to pravi vatromet, eksplozija svjetla u raznim bojama. I to je trajalo i trajalo. Drugi dan sam jedva dočekala da se opet sretnem s njim.
Sjela sam u prvi red u neposrednoj njegovoj blizini. Upijala sam svaki njegov pokret, svaku njegovu riječ. Vrijeme je stalo. Iznutra sam osjećala pripadnost i radost prepoznavanja Učitelja sa viših razina. Oči su mi bile ispunjene suzama radosnicama i znala sam da sam pronašla svoje utočište. Prepoznala sam njegove ruke koje su me milovale u tihim trenucima tugovanja i samovanja, prepoznala sam njegov nježni šapat koji me često znao umiriti i uljuljkati u san. Prepoznala sam njegove tamne duboke oči koje su me gledale s ljubavlju i čežnjom. Cijeli moj život on je bio prisutan uz mene, a ja ga nisam mogla vidjeti. Kao da je ispred mene bila postavljena velika tamna zavjesa na koju nisam uopće obraćala pažnju, i nije me zanimalo što je iza nje.