„Majka je najbogatija žena na svijetu. Djeca su najveće blago koje se ne može usporediti s nikakvim drugim imetkom.“, rekao mi je jedan poznanik prije puno godina. Dok je pričao o svojoj majci koja je rodila osmero djece, osjetila sam toplinu u njegovom glasu i sjaj u očima. Nisu imali kupljenih igračaka niti ormare natrpane odjećom, ali su imali radosno djetinjstvo jer su rasli u obiteljskoj ljubavi.

Slušala sam ga onako površno, reklo bi se „iz pristojnosti“, dok sam istovremeno razmišljala o svojim svakodnevnim problemima. Ipak su njegove riječi ostale pohranjenje negdje ispod svih mojih želja i planova.

U to vrijeme sam živjela sa suprugom, dva sina i sa svekrvom u njezinom dvosobnom stanu. Nas petero u 52 kvadrata. U tako skućenom prostoru život mi je donio situacije s kojima se nisam znala nositi. Godine su prolazile, a moja životna drama napredovala je u svom razvoju. Svaki dan je nosio novi izazov u našim već pomalo nategnutim odnosima. Svatko je savršeno igrao svoju osobnu ulogu u našem zajedničkom scenariju. Jednog dana pojavila su se pitanja u mojoj glavi. Zašto da dane provodim u neslaganju i prigovaranju? Zašto da budem tužna i sama? Osvjestila sam da je moj vlastiti izbor djelovanja bitan za daljni razvoj situacije. Naučila sam koliko su važni tolerancija, strpljenje i razumijevanje. Mogla sam svakodnevno prigovarati i razvijati razdor između majke i sina, a time bih stvarala neugodne situacije svim ukućanima i sebi. Moj odabir je bio sačuvati mir i ljubav pod svaku cijenu za dobro svih nas. Sjetila sam se one obiteljske ljubavi o kojoj je pričao moj poznanik prije nekoliko godina. Bio je u pravu. Nije bio ni svjestan da je kao božji instrument upalio svjetlo u meni. To svjetlo je tinjalo i u pravom trenutku se rasplamsalo u veliku baklju i osvjetlilo mi put ka radosti i miru.

Bog nam je dao slobodnu volju. U svakom trenutku možemo izabrati razvoj situacije da budemo u miru i radosti, da oprostimo sebi i drugima i živimo u ljubavi i zajedništvu. Također možemo izabrati neugodne situacije koje nam donose ljutnju, nemir, tugu i udaljenost od naših bljižnjih. No da li to zaista želimo? Ne. Svako živo biće, i životinje i biljke, traže pažnju i ljubav. Sve što je stvoreno ovisi o toj jedinstvenoj energiji ljubavi. Zato trebamo djelovati tako da razvijamo i širimo ljubav, jer to je naša istinska priroda koju nam je Bog dodijelio. Kad volimo, plešemo i poskakujemo od sreće, srca su nam otvorena i duša raspjevana. Kad volimo, otjeramo svu tugu, više nismo sami.

Sve te godine podržavala sam supruga da voli i poštuje svoju majku i tako smo dali dobar primjer svojoj djeci. Prvi životni učitelji su roditelji. Ono što dijete nauči u krugu svoje obitelji utječe na daljnji razvoj njegovih odnosa u životu.

Moja svekrva imala je samo jednog sina. U ranom djetinjstvu izgubila je roditelje i ostala je udovica u 45. godini. Mi smo joj bili jedino blago, radost i svjetlo u njezinom životu. Na moje razumijevanje i toleraciju uzvraćala je na isti način. Bila je zahvalna što sam izabrala ljubav kao glavnu potporu naših odnosa.

Radosna sam što sam poslušala svoju unutarnju mudrost, što sam odustala od namjere da promjenim druge,već sam počela mijenjati sebe. A kad sam promjenila sebe, odnosno svoj način razmišljanja i djelovanja, slijedile su promjene kod drugih.

Prošlo je dvadesetak godina, i ja sam još uvijek u tom istom stanu od 52 kvadrata. Bilo nas je petero, a sad smo samo moja maca Ružica i ja. Sinovi su porasli i otišli svojim putem, a suprug i njegova majka napustili su ovaj svijet prije par godina. Dok ovo pišem, osjećam veliki mir u svojoj unutrašnjosti, jer sam kroz ljubav koju posjedujem i dalje povezana s njima na višoj razini. Kada bih imala prilike vratiti se u prošlost, ne bih ništa mijenjala. Moj izbor bi bio isti. I dalje bi mi ljubav bila glavna karika u životu.