Sjetila sam se jednog svog sna prije dvadesetak godina. To je bilo vrijeme mog duhovnog buđenja, vrijeme moje prve velike promjene u životu. Nazovimo ga prvi stupanj mog duhovnog rasta. Počela sam čitati knjige duhovnog sadržaja. Kad bih čula da netko priča o nekoj dobroj knjizi koju je pročitao i koja ga je inspirirala, ja sam se požurila da ju kupim, da ne bih slučajno nešto propustila. Tako to ide u početku. Bila sam željna prikupiti što više informacija o životu posvećenom Bogu. Moja kućna biblioteka se znatno povećala s knjigama raznih autora koji su pisali o svojim iskustvima, i o raznim duhovnim učiteljima. Neke od njih još uvijek čekaju na red da ih pročitam. One koje sam pročitala dale su mi otprilike uvid kako bi trebao izgledati život jednog duhovnjaka. Naravno da sam sebe uvrstila u rang duhovnjaka, jer biti duhovnjak je jedna zgodna titula koja mi je dala razlog da se osjećam bolje nego što sam bila i da cijenim sebe. I tako u tom nekakvom, nazovimo, odvajanju od materijalnog svijeta, sanjala sam kako napuštam tijelo i odlazim u Nebo k Bogu. Nisam bila bolesna, niti sam stradala u nesreći, jednostavno sam odlučila da odem. Bila sam mirna i radosna. Bila sam potpuno nevezana za ovaj život, ništa me nije zadržavalo ni djeca, ni suprug, sa svime sam se oprostila. Lako sam mogla ostaviti sve svoje stvari, međutim, kad sam se sjetila da mi je komoda puna knjiga koje još nisam pročitala, isti tren sam otvorila oči i glasno izgovorila: „Ne, nisam još spremna otići. Toliko još imam za pročitati.“
To je bila mala igra, ali jako velika lekcija. Shvatila sam da to nije bilo vezivanje za knjige, to nije bilo vezivanje za materijalnu prirodu, već je to bila poruka moje duše da moram još puno toga naučiti.
Počela sam raditi na sebi. Naučila sam meditirati, vježbala sam hatha yogu. Na taj sam način unijela drugu veliku promjenu u svoj život i život moje obitelji. Staro društvo, stare navike zamijenila sam s posve novim ljudima i novim aktivnostima. A najveća promjena dogodila se dolaskom Pramahamse Sri Swamija Vishwanande u moj grad. Kažu mudri ljudi da učitelj dolazi kad je učenik spreman. A ja sam zaista bila dobro potkovana teorijom i sada je to znanje trebalo primjeniti u praksi. To je bio drugi stupanj mog duhovnog rasta.
Imati učitelja u fizičkom obliku, učitelja kojeg možeš držati za ruku, postavljati mu pitanja, pratiti ga na njegovim putovanjima, zaista je velika milost koju je valjalo zaslužiti. Znala sam da je najlakša i najkraća tehnika duhovnog napredka predaja Guruu.
„Guruji, predajem ti se!“ rekla sam mu na jednom darshanu. To nisu bile samo prazne riječi da se popuni tišina. To je bila izjava istinskog predavanja, potpuno prostiranje tijela, uma i duše pred njegovim stopalima. On me pogledao svojim prekrasnim tamnim očima u kojima se odražava cijeli Univerzum. Zagledao se u moje oči, vjerojatno je promatrao moju dušu, nasmješio se i toplim glasom punim ljubavi izjavio: „Uvijek ću biti s tobom.“ Tako je potpisan sporazum našeg trajnog saveza, saveza moje i njegove duše, mojeg i njegovog srca.
Prakticirajući Atma Kriya Yogu i OM Chanting sve više sam osjećala njegovo prisustvo u svom životu. Nema razlike između njega i Boga. Postao je moja životna snaga i moje unutarnje vodstvo, moje novo znanje. Osjećala sam njegov dah u svom disanju, otkucaje njegovog srca u svojim grudima. Osjećala sam kako gleda mojim očima, govori mojim ustima, dodiruje mojim rukama…
Prepoznavala sam ga u djelima drugih ljudi, čak i kod onih koji nisu nikad ni čuli za njega. Pokazao mi je da je sveprisutan, da boravi u svim srcima, da je Paramahamsa (labud) koji je slobodan i nesputan.
Moj život je dosegnuo novu razinu postojanja. Sagledavanje životnih situacija dobilo je sasvim novo značenje. Prihvaćanje da je sve Bog, da je Bog u svemu i da sve što se događa jest Božja volja, pomaže mi da se ne vežem za posljedice svojih djelovanja, jer znam da on djeluje kroz mene i da su rezultati njegovi.
Godinama sam se u svojim molitvama zahvaljivala što sam izabrana da budem njegov instrument, da da širim njegovo učenje i tehnike koje nam je dao.
Jednom prilikom sam ga zamolila da me izvede iz iluzije u koju sam se zapetljala. Rekao mi je da bih trebala raditi sve što će mi pomoći da dobijem odgovor na pitanje tko sam ja.
Nakon toga slijedio je treći stupanj velikih promjena u mom životu. Počela sam hodati na razno razne radionice svih mogućih tehnika upravljanja, iscjeljivanja i svega što me vodilo do spoznaje vlastitog bića na svim razinama postojanja. Bilo je to vrlo zanimljivo putovanje iz srca u samo središte Univerzuma i još zanimljiviji povratak natrag u središte srca. Dosegla sam novu razinu percipiranja svog istinskog bića koji je dio Boga. Shvatila sam da je sve dio Boga, sve što je stvoreno prožeto je božanskom energijom. Nema mjesta gdje nije Bog. Sve zvjezde, sve planete, svi svemiri, sve se nalazi u jednom tijelu jednog Boga. I svi mi smo dio tog tijela jednog Boga. Ako sam dio Boga, onda i ja imam sve osobine kao i Bog. Počela sam primjenjivati razne metode pomoću kojih sam sama mogla utjecati na svoju budućnost, a za najveće dobro svih.
Metode upravljanja su mi pomogle da spoznam svoju veličinu, svoju snagu, moć svojih misli, moć upućenih namjera. Biti jedno s Bogom, biti Bog je lijep osjećaj, ali to nije moj put kojim sam krenula. Na tom putu postoje zamke iz kojih je teško izaći. Imati moć, vladati svim situacijama je ambicija svakog ega. Srce uzalud govori, čak i plače od tuge, ali ego ne primjećuje vapaj srca. On samo traži nove potvrde za svoj uspjeh i još veći rast. Sa suzama u očima i čežnjom u srcu, vratila sam se Učitelju podno stopala, a on me nježno i s ljubavlju uzeo u svoje naručje zadovoljan mojim novim spoznajama.
Moj put je Bhakti, put ljubavi. Na tom putu srce je otvoreno i ispunjeno ljubavlju, a um je smiren i stalno usmjeren na pozitivno. Voljeti Boga znači voljeti svako živo biće, sve što je stvoreno. Budi se radost i želja za služenjem i osjećaj potpune ispunjenosti.
Nastupio je četvrti stupanj velikih promjena u mom životu. Za mene je život rijeka koja teče, a ja sam se prepustila poput lista da me ta rijeka života nosi svojim tokom, koji ovisno o preprekama prerasta u opasne brzace ili bude potpuno mirna voda.
Sve što mi se događa u životu prihvaćam kao dogovor između moje duše i Boga. Prihvaćanjem da je sve dio božanskog plana, oslobađam sebe od posljedica svih djela, vezanosti i ograničenja. Ujedno ohrabrujem promatrača u sebi da mi ukazuje na sve promjene i blagodati koje stižu s ovim novim načinom razmišljanja. Ne trebam imati više ništa pod kontrolom, sve teče u božanskoj harmoniji i skladu. Naučila sam da se ne trebam miješati niti opirati, jer kad god sam se opirala životnim situacijama, uvijek sam osjetila samo patnju i bol. A sada sam samo promatrač i sve se rješava bezbolno i s lakoćom. A kada mi život ipak donese bol i patnju da rastem kroz njih, ja svu svoju pažnju usmjerim na svog voljenog Učitelja, i tada se zajedno s njim uzdignem iznad svih izazova. Jer takav je naš dogovor.