Jedna duša poželjela je da se rodi na planeti Zemlji u doba velikih izazova i promjena. Dugo je razgovarala s Bogom dok je birala koja sve iskustva želi proći, kako bi na osnovu stečenog znanja što prije završila ciklus ponovnog rađanja i umiranja. Kad su dogovorili sve detalje svih životnih situacija, Bog je dušu poslao da u svojoj duhovnoj zajednici izabere osobe s kojima će imati određene odnose u zemaljskom životu.
„Voljena dušo, hoćeš li mi ti biti majka, da me rodiš kao nevoljeno dijete, a ja ću raditi sve kako da zadobijem tvoju ljubav. Moje djetinjstvo će biti jako nesretno, ali ja ću time dobiti priliku da osvijestim da je pravi izvor božanske ljubavi već u meni i da nema potrebe očekivati ljubav od drugih osoba. Na taj način posvetit ću pažnju duhovnom rastu i doseći slobodu.” pitala je prva duša dušu koju je izabrala da joj bude majka.
„Na žalost ne mogu prihvatiti takvu ulogu. Puno te volim i ne mogu ni zamisliti da ti budem tako zločesta majka” odgovorila je druga duša.
Prva duša joj se zahvalila i bez zamjeranja krenula trećoj duši kojoj je postavila isto pitanje.
„Hoću. Puno te volim i zaista ti želim brzi duhovni rast i oslobođenje. Učinit ću sve kako bi moja uloga zločeste majke bila savršena. Samo te molim, nemoj nikada zaboraviti ovaj naš dogovor.” – odgovorila je treća duša.
Prva je duša pronašla sve osobe s kojima će u životu imati određene odnose, s nekima lijepe, s nekima manje lijepe. Vratila se Bogu i s njim sklopila Sporazum u kojem je sve zapisano kako će se njezin život odvijati. Potpuno zadovoljna krenula je u novu inkarnaciju.
Ali… zemaljski život je druga dimenzija kojom vlada iluzija. Došavši na ovaj svijet dogodio se zaborav. Majka Maya (iluzija) spustila je veo neznanja na sjećanje naše prve duše, koja se potpuno uplela u mrežu životnih situacija i postala nesposobna da nađe odgovore na pitanje: Tko sam? Odakle sam došla? Kuda idem?
Svi smo mi upleteni u tu iluziju, u veliki zaborav zato što je to stvarna priroda života na Zemlji.
Kad zapnemo u nekom odnosu, bilo ljubavnom, obiteljskom, poslovnom, prijateljskom, unosimo u taj odnos sve napore kako bi postigli ono što želi naš um, naš ego, a sve to nam donosi patnju i razočarenje. Ono što je u ljudskoj prirodi izraženo jest da zbog toga često osuđujemo druge jer ne udovoljavaju našim očekivanjima. A ne znamo da smo svi vođeni iznutra prema zapisanom Sporazumu s Bogom, da svi oko nas igraju savršenu ulogu koju smo im sami dodijelili i onda potpuno zaboravili.
Živimo u neznanju. Poistovjetili smo se s našim tijelom i umom, i činimo sve da nam bude lagodno i sigurno. Ali to je trnovit put, i često se ne nazire rezultat. Nemamo sposobnost razlučivanja da možda naša duša želi drugačiji ishod. Naša duša želi ostvariti svoj rast, jer zato je i utjelovljena ovdje i sada.
U razgovoru s mojom prijateljicom sjetila sam se priče iz knjige Hrabre Duše – R . Schwartz. Kad sam joj tu priču ispričala u svojoj verziji, zamolila me da ju uvijek ponovo i ponovo podsjećam na taj dogovor s Bogom i drugim dušama. Tako sam dobila inspiraciju da ju ispričam i vama sa željom da prihvatimo sve prijatelje i neprijatelje jednako, s ljubavlju i razumijevanjem da savršeno igraju svoju ulogu prema nama. A tako i mi prema njima…
Satya Sai Baba je jednom rekao: „Nemoj gaziti dušu koja je nisko pala, jer ne znaš, možda je baš izabrala žrtvovati svoj način života za tvoje najveće dobro.”
Tko su prijatelji, a tko su neprijatelji? Zar nismo tim osobama mi sami dali takvu etiketu? Na osnovu našeg osobnog viđenja neke situacije mi stvaramo sliku svoje istine u uvjerenju da smo u pravu.
U Srimad Bhagavatamu ima priča o Prahladu, koji je bio najmlađi sin demonskog kralja Hiranyakashipe. U to vrijeme vodio se rat između polubogova i demona, i Hiranyakashipu je smatrao Narayanu, svevišnju osobu, svojim najvećim neprijateljem. U vrijeme dok je kralj Hiranjakashipu bio izoliran da radi strogosti kako bi zadobio milost Brahme da mu pokloni besmrtnost, polubogovi su odveli njegovu trudnu ženu u zatočeništvo s namjerom da ubiju dijete čim se rodi. Narada muni koji je veliki poklonik Narayane, znao je da to dijete ima veliku misiju u životu koji mu dolazi i usprotivio se njihovoj namjeri. Zbrinuo je ženu u svojoj kući i svaku večer joj je pričao priče o Narayani i prenosio znanje o Bogu. Tako je Prahlad uz božju volju dobio sve znanje o apsolutnoj istini dok je bio još u majčinoj utrobi. Postao je veliki poklonik Narayane, i stalno je pjevao mantru OM NAMO NARAYANAYA, što je njegovog oca strašno uzrujalo. Kako ovaj dječak koji ima samo pet godina može veličati njegovog najvećeg neprijatelja?
„Lord Narayana nije tvoj neprijatelj. Tvoj vlastiti um je tvoj najveći neprijatelj i njega trebaš podčiniti. Nema većeg neprijatelja od uma koji nije pod kontrolom. Kada staviš um i svih pet osjetila pod kontrolu, postaješ dovoljno mudar da vidiš da je u svim srcima smješten isti Atman (duša). Kako onda možeš imati neprijatelja? Ti si svoj neprijatelj, moj oče. Pobijedi sebe, molim te!” – odgovorio je Prahlad.
Ispričala sam vam ove dvije priče koje su u meni probudile želju da budem slobodna od utjecaja razuzdanog uma i osjetila koja uvijek traže ugodu za sebe. Voljela bih da svi mi pobijedimo sebe, da imamo potpunu kontrolu svojih osjetila i uma. Voljela bih da imamo razumijevanje i toleranciju za svakoga, da svakoga prihvatimo baš takvog kakav je, jer savršeno igra svoju ulogu prema zajedničkom dogovoru.
Predajem ovaj tekst pred stopala mog Satgurua Swamija Vishwanande, i uz Njegov blagoslov šaljem vama, voljene duše. Jer možda smo baš tako dogovorili.
Jai Gurudev!