Čudni su putevi gospodnji…
Ako mislimo da smo mi bitni za rješavanje nekih životnih situacija, onda smo u velikom neznanju. Sve je u božjim rukama. Što prije to shvatimo, što se prije predamo božjem vodstvu, biti će nam lakše prihvatiti život baš takav kakav jest.
Mi pomažemo jedni drugima, ne zato što smo dobri ili manje dobri, već zato što smo vođeni… Ispričat ću vam jednu situaciju koja mi se dogodila nedavno i još sam zbunjena zbog svega toga.
Tulsi je prvi put posjetila Vrindavan prije četiri godine. Tom prilikom u njoj se probudila ljubav prema tom svetom mjestu. To nije obična ljubav koju osjećamo kad nam se nešto sviđa. To je ljubav koju duša nosi sa sobom iz života u život. Tom ljubavlju i čežnjom u srcu zadobila je milost Božanske Majke, tako da je svake godina mogla putovati u Vrindavan.
Ova je godina osobito teška zbog pandemije u cijelom svijetu i financijska situacija je vrlo loša. Sa suzama iz dubine srca Tulsi se molila Božanskoj Majci da joj otvori put, da bude u Vrindavanu za vrijeme kartika. „Čekam da se dogodi čudo”, rekla je samoj sebi, i zaista je vjerovala da će se to čudo dogoditi u pravo vrijeme.
I zaista je bilo potrebno čudo… Jer sada u doba korone u Indiju može ući samo onaj tko ima poslovnu vizu, budući se turističke vize ne izdaju. I naravno, bilo je vrlo poželjno da joj se javi neki donator. Bilo je to za vrijeme Navaratrija, kada se slavi devet oblika Božanske majke Durge. Svake večeri dok je gledala prijenos proslave crtala je Njezine portrete. Te večeri dok je crtala Majku Kali s kojom si je jako bliska, zazvonio je mobitel i ona je osjetila da se čudo upravo počelo ostvarivati… Kako?
Moja i njezina priča je slična, ali se opet dosta razlikuje. Slično je to što obje imamo neopisivu ljubav i čežnju da idemo u Indiju bez obzira na situaciju u svijetu, sada kad nitko ne putuje i kad je avionska karta izuzetno skupa. Ono što je meni dalo snagu da pokrenem sve radnje za ostvarenje mog putovanja bio je blagoslov mog voljenog Gurujija. Kad sam mu rekla da me Raju i njegova žena Gita pozivaju da živim s njima na Radha Kundu, rekao je „Kanupriya, yes. Go!”
Ništa me više nije moglo spriječiti da ostanem u Zagrebu, premda se moja obitelj protivila mojoj odluci. Najviše se uplašila moja mama, ali ne radi mene, već zbog novca od prodanog stana koji je uplatila na moj bankovni račun. Tražila je od mene da joj vratim taj novac. Nažalost nisam joj mogla udovoljiti toj želji, jer sam više od pola iznosa potrošila smatrajući da je taj novac moj. Ova situacija je vrlo nezgodna, jer moja mama ne želi više razgovarati sa mnom.
Kakve to veze ima s Tulsi i našim putovanjem u Indiju?
Ne znajući kako da ispravim situaciju s mamom, obratila sam se Majci Lakshmi. Postavila sam ju za direktora mojih financija pretpostavljajući da će mi pomoći kako da vratim novac mojoj mami. Međutim, Njezin plan je bio sasvim drugačiji. Te večeri nazvala sam Tulsi i ponudila joj novac za put. „Da li si ti normalna?”, bilo je pitanje u mojoj glavi. „Ne, nisi normalna. Kako ćeš mami vratiti novce kad ih dijeliš kao pijani beg.”
A što sam mogla? Majka Lakshmi je htjela da Tulsi bude sretna i da joj opet omogući put u Indiju. Na moje pitanje zašto ja, dobila sam odgovor iznutra „zato što si ti jedina dovoljno luda da ju razumiješ”. Zatim mi je objašnjeno da se prema zakonu prirode novac uzima tamo gdje ga ima i daje tamo gdje ga nema.
Kako da to objasnim mojoj mami?