Kažu da svaka duša prije nego se utjelovi sklapa ugovor s Bogom o svemu kroz što će u životu prolaziti. Zato se pitam zašto stalno zaboravljam da je sve u božjim rukama. Osobito kad se pojavi neka „izazovna situacija”, moja pozitivnost i snaga u trenu promjene oblik u strah, brigu, slabost i nepovjerenje u božji plan. Svaki put kad upadnem u takvo raspoloženje, na kraju svega vidim da je bilo nepotrebno brinuti se, i kažem sama sebi: „Vidiš da je sve dobro ispalo, zašto se jednostavno ne prepustiš životu da se odvija sam?”

Kad sam putovala u Vrindavan prije dvije godine moja maćeha je bila jako bolesna i bilo je pitanje dana kad će napustiti tijelo. U meni su previrale razne emocije i pitanja da li da odustanem od puta u Indiju. Govorili su mi da je za sve dobro da idem, ali mene je brinulo kako će se moj tata osjećati, što će mi reći ako odem. Bog se pobrinuo da je maćeha napustila tijelo tri dana prije mog leta za Indiju, baš se sve odigralo u pravo vrijeme. Ali ja nisam vjerovala da će tako biti, savladao me strah, briga i slabost. Kad sam srela Gurujija nekoliko dana kasnije u Indiji, rekao mi je: „Vidim da si sad dobro, a prije nisi bila dobro.” Dao mi je do znanja da je sve pod Njegovom kontrolom, da ne trebam brinuti, da mu vjerujem i da se prepustim Njegovom vodstvu.

Prošle godine je bila slična situacija. Pred moj odlazak u Indiju moj tata se jako razbolio i završio u bolnici. Opet isto pitanje „Da li da odustanem od puta i ostanem s tatom? Što će biti ako odem?” Sjetila sam se kako je bilo sve u redu godinu dana prije, i rekla sam sama sebi: „Ovo je opet test. Nemoj pasti ovaj put na testu. Idi u Indju i šalji pozitivnu energiju i blagoslove svom tati da se oporavi što prije.” Tako je i bilo. Sve se dobro završilo.

I ove godine kad sam odlučila opet ići u Indiju, moja obitelj se pobunila, i opet sam razmišljala o tome da odgodim put. Međutim ovaj put sam ja imala dijagnozu i za mene je vrlo važno da budem u Indiji sada kad se slave Krishnine igre iz djetinjstva, koje djeluju iscjeljujuće na moj duh i moje tijelo. S obzirom da se radi o dužem vremenskom razdoblju mog boravka u Indiji, dlučila sam pitati Gurudeva da li mogu ići. Rekao je: “Da, idi.

Sad sam imala Njegovu usmenu potvrdu, Njegovu dozvolu i Njegov blagoslov. No opet su se pojavili strahovi i brige. Kako da dobijem radnu vizu, što ako me odbiju, što ako mi test na covid bude pozitivan, što ako neću dobiti povoljnu kartu za avion? O moj Bože, toliko pitanja i sumnji. Što je to u ljudskom umu da stalno misli o problemima i negativnim rješenjima?

Kad je Tulsi prihvatila moju ponudu da idemo zajedno, stalno je ponavljala: ”Tebi je Guruji odobrio put, meni je poslao tvoju pomoć, znači ja idem u Indiju s tobom. Ne bi smjelo biti nikakvih prepreka jer čarolija se odigrava…”

Bila je potpuno u pravu. Vizu smo dobile na godinu dana, imale smo novac za kartu makar je cijena bila izuzetno visoka, test na covid je bio negativan, put je bio ugodan, i eto nas sada ovdje na svetom tlu.

Čarobno i istinito…