Gurudev se pobrine svaki dan da ispuni moje vrijeme na najbolje organiziran način. Iako svaki dan radim istu sadhanu, iste dužnosti, nijedan dan nije isti. Bez obzira na moje donesene odluke kako ću i kada ću što raditi, situacije se ne odvijaju prema mom planu i mojoj želji. Ne žalim se zbog toga, samo bih voljela da imate ispravnu sliku kako izgledaju moji dani ovdje na Radha kundu.
Sinoć kasno nazvao me moj dragi prijatelj iz Hrvatske. Uz priču o svim životnim temama, kako si, što radiš, kako zdravlje… došli smo do najosjetljivije teme, a to je novac. Ispričao mi je kako su on i njegova majka osjetili želju da učine neko dobro djelo. Zaključili su da je najbolje obradovati nekoga ako mu daš novac. Svaki je dao svoj dio, tako da su zajedno imali 100 eura. Razmišljajući o osobi koja bi bila prikladna i koja bi rado prihvatila financijsku potporu, sjetio se mene. Pažljivo, da me ne uvrijedi, zamolio me da prihvatim taj novac, jer ću time pomoći njemu i njegovoj majci da ispune svoju želju koja je došla iz srca.
Tri tjedna prije, uoči Nove godine, imala sam sličan razgovor. Naš zajednički prijatelj me isto tražio da mu pošaljem IBAN svog tekućeg računa, kako bi mi poslao neku malu donaciju. Osjetila sam nelagodu i ponos mi nije dozvolio da se „spustim tako nisko“ i primam milodare od svojih prijatelja. Odbila sam ga uz obećanje da ću ga osobno tražiti donaciju kad će mi zaista trebati.
U ovoj priči nije bitan novac. Bitno je prijateljstvo, povjerenje u prijatelja i njegovu spremnost da pomogne u pravim trenucima. Prepoznala sam svoju sebičnost u činu odbijanja donacije, kako bih zaštitila svoj ponos, svoje osjećaje. Jer ja sam bila ta koja je do nedavno stalno davala, ali me sada život doveo u situaciju da pognem glavu, ispružim ruku i prihvatim milodare. Zbog potrebe da zaštitim svoj ego i ponos, bila sam sebična i slijepa da prepoznam kako time nisam dozvolila svom dragom prijatelju da Novu godinu započne čineći dobro djelo. Nakon te spoznaje htjela sam ispraviti učinjeno, ali bilo je kasno. On se „povukao u svoj oklop“ i više nismo o tome pričali.
Pročitala sam puno duhovnih knjiga iz kojih sam naučila da primanje i davanje prema kozmičkom zakonu treba biti u ravnoteži, da nije dobro samo davati, a isto tako nije dobro ni samo primati. Gurudev kaže da je znanje koje naučimo iz knjiga potpuno beskorisno ako ga ne primjenjujemo u praksi. To se upravo meni dogodilo.
Nakon samo tri tjedna, Gurudev mi je dao novu priliku, ista tema, samo drugi prijatelj. Shvatila sam da je to bio samo test, i sada sam svjesno prihvatila dobročinstvo drugog prijatelja i njegove majke. Uz to prihvaćanje osjetila sam zahvalnost i spoznaju kako Bog brine za sve nas, i kako nas vodi kroz razne situacije da spoznamo ispravno djelovanje za dobrobit svih.
„Prihvaćam tvoj novac, ali i ja ću učiniti svoj dio dobročinstva prema tebi i tvojoj obitelji. Pomolit ću se na Radha kundu za zdravlje i prosperitet za sve vas, za svjetlo i mir u umu i radost u srcu.“ rekla sam mu odlučno. Bio je zadovoljan našim dogovorom.
Pomislila sam kako ću jedan dio tog novca dati za donaciju hramova i brahminih obitelji ovdje na Radha kundu. Tako se i ostvarilo u toku današnjeg dana.
Siječanj je najhladniji mjesec u godini ovdje na Radha kundu. Noću se temperatura spusti do 5 stupnjeva, tako da su jutra dosta hladna. Tek negdje oko podne dođe sunce i svojim toplim zrakama podigne dnevnu temperaturu. Upravo iz tog razloga nisam izlazila iz toplog kreveta sve do podneva, dok nije došlo sunce. Naravno da sam zbog toga bila u velikom zaostatku sa svim dužnostima koje moram obaviti.Prioritet mi je bila parikrama, hodanje četiri kruga oko Radha kunda , koju radim gotovo svaki dan zajedno s ponavljanjem mantre. Tako obavljam svoju sevu djelujući za dobrobit svih, i istovremeno svoju duhovnu disciplinu. S punom vjerom u Gurujijevo vodstvo, nisam brinula oko toga što sam krenula od kuće bez kuhanog ručka. Posložit će se već nekako, ne marim za to. Ovdje na Radha kundu, na cesti za parikramu, uvijek ima netko tko iz nekog hrama dođe i dijeli prasad, blagoslovljenu hranu, svim hodočasnicima bez iznimke. Zahvalna sam Radha rani i Krishni što na taj način brinu za sve, tako da ovdje nitko nije gladan.
Dok sam hodala treći krug, srela sam mladog brahmina i pozdravila ga. Radha kund je svetište, vrlo malo mjesto tako da me svi znaju, a i meni je neizbježno razvijati poznanstva s domaćim ljudima. On je najmlađi pujari u hramu Giriraja koji se nalazi između Shyama kunda i Radha kunda. Za razliku od ostalih starijih brahmina, nikada me nije tražio donaciju. Jeo je neke sjemenke i ponudio ih je i meni rekavši: „to ti je prasad od brahmina.“ Nisam puno pričala, stavila sam sjemenke u usta i ponizno sa zahvalnošću sam ga pozdravila i nastavila svoju parikramu.
Nedugo zatim čula sam glas unutar sebe: „Danas je povoljan dan za davanje donacije u hramovima, brahmanima i siromašnima. Tako ćeš dobiti blagoslove i dobrobiti za obitelj tvog prijatelja.“ Upravo sam prolazila pored jedne starice koja svakodnevno sjedi na istom mjestu uza zid i u tišini se klanja svakom hodočasniku. Njezina jednostavna odjeća bijele boje, odaje da je udovica i da se nema tko brinuti o njoj, i da je potpuno predana milostima Radhe i Krishne. Mršavo i sitno tijelo pokazuje iscrpljenost i umor. Kad sam joj dala novac u ruke, pogledi su nam se susreli. Gledajući u njezine velike crne oči ispunjene sjajem, dobila sam darshan duše i odraz Radhe i Krišne u njima. Ganuta do suza, sjetila sam se Gurudeva koji kaže da kada djeluješ u skladu s božanskom voljom za dobrobit drugih, naša duša je sretna i Bog koji prebiva u našem srcu je zadovoljan. Zato se u takvoj situaciji budi radost iz našeg srca i preplavljuje nas osjećaj ispunjenja. Danas sam bila svjedok takvog iskustva.
Pomislila sam kako bi bilo dobro dati donaciju i onom mladom brahminu i hramu u kojem on radi puju. Našla sam ga kraj Giriraja, i ispričala sam mu svoju priču o glasu iz mog srca koji mi govori da dam donaciju. Prvo nije htio uzeti novac za sebe, ali je na kraju ipak uzeo, jer zna da je to dobro za mene i za ispunjenje moje dharme. Oduševljen kako ja čujem i slijedim glas iz svog srca, rekao je: „Dođi!“ i poveo me na jedno novo hodočašće koje vodi prema višoj razini svijesti.
Penjao se ispred mene ubrzanim koracima po visokim stepenicama i uskim prolazima. Jedva sam ga slijedila bosa po hladnom kamenu. Osjetila sam da ne smijem odustati, niti dozvoliti svom umu da negoduje na ovu situaciju. Vjerovala sam da iza svega stoji božji plan.
„Ovo su tajna mjesta Radha kunda, skrivena od mnogobrojnih hodočasnika. Samo odabrani mogu dobiti darshan ovih svetih mjesta gdje se svakodnevno odvijaju Krishnine lile, ne samo one od prije 5000 godina, nego se nastavljaju i danas.“ Prepoznala sam milost Gurujija, Radhe i Krishne. Biti na mjestu i dirati prašinu po kojoj je Krishna hodao, otvara srce i budi posvećenost i bhakti, ljubav prema Bogu u svim oblicima. Nakon takvog doživljenog osjećaja bliskosti i povezanosti s Krishnom, zahvalnost se izlila u obliku suza, ganuća i potpune predanosti božanskom biću unutar srca. To je trenutak kad se zaboravlja na sve, kada postoji samo Guru, Bog i ja, čista ljubav i samo želja služiti Ga, ništa više…
Shvatila sam da što manje zamaram um potrebama svoga tijela i željama za ispunjenjem vlastitih interesa, a sve se više prepuštam Gurujijevom vodstvu, to više dobivam hranu s duhovne razine, a ujedno i zadovoljenje svih potreba na materijalnoj razini koje se riješe same po sebi. Kada molimo za druge, kada djelujemo iz srca za dobrobit drugih, Bog uzvraća svojim milostima i nagradama.
Jai Gurudev!